Ne gledaj me tako

Nijedna Institucija ( i nijedna Revolucija ) ne garantira covjeku Pravo da Dise.

09.11.2007.

...

moje su ruke od pijeska
svaki put kada pozele da te zagrle
ne mogu da se skupe
i kada pozele da te ponovo grle
tvoje tijelo postane vjetar
i moje se ruke rastoce
i zadugo ih ne uspijevas naci
a onda kada ih nadjes
one polomljene jadikuju
a ti od krivnje ili sumnje
zahladis i zalupis vrata beskucniku
a onda mi nadanje stane
i ponovo moje ruke ko dine nijeme
pozele da te zagrle
a ti poput vjetra zavijugas
ovlas me pomilujes i bas kada pozelis vise
mene sve vise nestaje

27.10.2007.

Trebali bi uciti nasu djecu ljubavi i miru







Trebali bi uciti nasu djecu ljubavi i miru
i uvijek im, pa makar i uz dosadu pricati
o strasnom ratu i o svim ratovima zlim,
podsjecati ih na granate i snajpere i redove za kruh
i mracne hladne podrume i torte od rize
i na operacije bez trunke anestetika;
"stisni zube i ne vristi to je tek prostrijel,
eno tamo nadomak prasnjave uljane lampe
djecarku tek zamomcenom nogu sijeku"
treba im sve ispricati, treba ih podsjecati
da ih kojim slucajem vukovi s planina
i ini sto se kunu u bolje, sretnije sutra ne zavedu
da i oni ne budu laki odstrijel u redu za vodu, u redu za kruh,
u redu za bitku koja spontano ubija i zdere,
treba ih podsjecati na devedeset drugu i trecu i cetvrtu i petu
i na sve patnje, srusene mostove i nebo koje gori i majku koja place
trebali bi, zaista trebali bi biti uporni i uciti nasu djecu
pa makar ih i primorali, pa makar i preuvelicavali
patnje kroz koje smo prolazili
trebali bi svi, bez obzira u kojeg se boga kleli,
svi mi koji smo trcali i vristali pod olovnim nebom
nauciti nasu djecu, jer ako i oni slucajno naprave istu gresku
i ako i njih sile tame zavedu, opet cemo morati gaziti preko dragih leseva,
i opet cemo bdjeti uz krzljavu svijecu...
zaista, trebali bi uciti nasu djecu ljubavi i miru.

19.09.2007.

Jednostavan dan




Subota je poslijepodne, cetvrti dan mjeseca Ramazana. Ja nisam ni primjetio da je post poceo,i da mnogi ne jedu, ne piju, ne rade ono sto nebi smjeli raditi, ili ono sto svakodnevno prakticiraju, ali eto zbog ramazana svega se odricu. Meni je dosadno, mrak se spusta. Skidam nekakvu muziku s interneta, i pijuckam svoje vino, palim cigaretu, jednu, dvije, pola kutije je otislo za nepunih dva sata balkonskog ljencarenja. Moj telefon ne zvoni, iz nekog razloga je zacutao i to mi je neobicno. Napokon, iz dosade stiskam tipke, zovem Emira, no on se ne javlja, a ja mu ne ostavljam poruku, nego istovremeno okrecem Almin broj. Ona se javlja, sva zadihana kao i obicno.

- Macak, sta radis?
- Evo, tek sam iftarila, ja Enes i Senka, a sada pospremam kucu i perem sudje. Treabao si i ti doci, imali smo fin iftar.
- Iftarila kazes!?
- Da, sta je u tome cudno, ja postim od prvog dana ramazana, zar ti ne postis, pa i ti si musliman…
- Ne, nista nije cudno, malo sam zbunjen, znam da nikad prije nisi postila...a ja ne postim, zapravo, nikad nisam ni pokusao postiti, znas mene, uvijek gladan i zedan, uobicajeno za mene, kiselkasto se smijuljkam, a ujedno mi je nekako neugodno.
- Ne, nisam nikad postila, ali pokusavam, vidis svi poste oko mene...Sta ti radis?
- Nista, evo sjedim, skidam muziku, i pijuckam vino.
- Fino bogami, tebi je lijepo, uskoro ce i Ramazan proci, pa cu i ja koju casicu, smijuljka se ona.
- Pozdravi sve tamo, I nemoj da mi smrsas da te ne mogu prepoznati kao zadnji put, sjecas se...
- Ha ha ha, pa to mi je i cilj, udebljala sam se. Ides li van veceras?
- Pa zato sam te i zvao, rekoh, da provjerim da li mozda idete vas troje…
- Nazalost, vidis, ako covjek posti nebi trebao biti izlozen alkoholu i ostalim porocima. Jesi li nazvao Emira, Adisa, Enu i ostalu klapu, mozda oni idu…?? Ah, sad se sjetih , Emir posti, s njim sam jucer razgovarala, dakle jedan manje, ili vise... ha ha ha
- Emir posti!?? Ne mogu vjerovati da i on posti!! Odkud to da on posti, a zakleti ateista…?? Nevjerovatno! Ok macak, ugodan post ti zelim i ostatku drustva, dakle festamo u Oktobru, smijem se.
- Da, festa je za Bajram, tada vec mozemo popit i zapalit po jednu, smijuljka se ona.

Nedugo zatim moj telefon zvoni. Emir me zove. Ne, necu se javiti do sutra, znam da posti i ne zelim ga ometati ili reci nesto nezeljeno, svako svoju brigu vodi. Ostavio je poruku.
 
Preslusavam:

Hej, hej, ja sam. Vidim da si zvao. Nisam se uspio javiti jer smo iftarili kod mojih. Ja ne mogu van jer postim, ali mozemo popiti kafu sutra oko osam poslijepodne. Nazovi me. Cao cao.

Dvoje manje.

Zovem Enesa. On ne posti, ali ne cuga tijekom ramazana. Kaze da ce barem biti fin mjesec dana, a poslije mozemo festati. Sve neke nove price, isti ljudi ili mozda neki novi ljudi, jedino ja ne postim i vikendom popijem, a pritom sam musliman, mozda bas onaj najgori, kako cu ljudima na oci!

Devet i petnaest poslije podne. Senka me zove.
- Macak, hocemo li mi van? Gdje si, ne javljas se..??
- Postim Senka.
- Kojeg vraga postis po noci, to si trebao ako si vec namjeravao uraditi po danu i svijetlu, a ne u devet uvecer!! Ma daj, zezas se, ti postis…!
- Cerekam se…naravno da ne postim, ali svi ostali oko mene poste, pa se osjecam totalni outsajder, crna ovca…beeeeeeee
- Pa sta ima veze ako ne postis, ipak si covjek, neciji post ne pravi veceg ili superiornijeg covjeka od onih koji ne poste, stvar izbora. Eto, ja sam postila prvi dan, planiram postiti i srednji i zadnji. Cula sam od nekih nena da je to sevap, a sad je li ili nije, nije me ni briga, rekoh da probam, barem cu malo ocistiti organizam. Moj buraz isto tako, prvi dan je postio do podne, najeo se, i sada planira srednji i zadnji dan, kaze da ce ovog puta biti ustrajan, znas njega, za sebe kaze da je budist a opet zeli da posti. Neka nas, i dobro je sto jedni vole ovako, drugi onako, a treci nikako.

Te subote smo izasli vani, ja i Senka sami, ali nismo pili alkohol, htjeli smo biti fini i kulturni, no gledajuci na ljude oko sebe, svi su cugali, a njih 90% su bili muslimani, sve ljudi koje poznajem po imenima, ali ne i i izbliza, koja kontradikcija…mi smo pili vocne sokice i kolu, bas kao klinci. Ujutro nas glava nije boljela, i sve je bilo okej, to je bio nas doprinos postu, jednu subotu bez koktela.

U podne smo otisli u grad, prosetali, na brzinu popili kafu, zatim smo ogladnili. Skoknuli smo u drugu ulicu u jednu malu ascinicu iz koje je mamio miris rostilja. Za cudo, masa ljudi je zastajkivala i nekako tromo hodala ispred te male, simpaticne ascinice, ali niko nije svracao. Ja i Senka smo napravili djir niz ulicu, djir uz ulicu, zastali par puta i napokon sjeli. Imao sam osjecaj da svi gledaju u nas s nekim prezirom. Narucili smo pljeskavice, tursku kafu i mineralnu. Za nepunih petnaest minuta nasa hrana i pice su stilgli. Konobar je bio fin i uljudan. Oborili smo glave i lagano komadali nase porcije, srkali kafu i mineralnu. Odjednom, je jos jedan par sjeo za stol u desnom uglu, zatim je dosao jos jedan par, pa jedan prosijed covjek, pa dvije zene, pa jos nekih desetak ljudi, i kako su oni sjedali jedan za drugim, meni je hrana postajala sve ukusnija. Svi su nesto narucivali petog dana ramazana, i niko nije s nikim razgovarao, samo su jeli, pili i uzivali, a dan je bio bogom dat, ni hladan, ni topal, bas onako, skromna, prijatna nedelja. Jedna starica me pogleda u oci i krisom se nasmija, kao da je htjela reci: vas dvoje ste otvorili sezonu, vi ste poceli prvi…

Zaista, divim se ljudima koji mogu izdrzati mjesec dana od zore do mraka bez trunke hrane i vode, i svega onog sto je dio nase svakodnevice, to je veliki uspjeh, ali ne volim krive poglede i osjecaj krivnje, prijekor. Ja nisam spreman na takvo nesto, pa makar bio i musliman, jednostavan, skroman, kao sto sam se rodio i kao sto zelim da zivim.

19.08.2007.

rijeci srca...

Duso,
Vrijeme je da se krene
Ti kreni putem svojim,
kreni tamo gdje si naumila,
kreni - jer, jos si mi draga draga
iako nas samo dijele
dva koraka od rastanka
ustvari, nista nas ne dijeli
sve smo vec odano podijelili
uspomene se ne dijele -
one se pohranjuju u srcima od stakla
u teglama s hermetickim poklopcima.

A ja, i ja cu duso da krenem
treba utabati staze buducih slavlja
jer trideset peta tuce ko tuca srpanjska
srce mi je jos mlado a naucilo je
da bude razborito i gle cuda
po prvi put me slusa
i zbog njega cu da krenem
jer ako ga povrijedim, ako mu slazem
ko ce mu uspijeti objasniti
razliku izmedju uspona i padova
Ko??

30.06.2007.

Svi smo mi kurve




Nisam siguran da li cete se sloziti s naslovom, ali ja ipak sumnjam. Ljudi se prodaju, lazu, izmisljaju, preuvelicavaju, taje - blazeni andjeli, a ja ne vjerujem u andjle, dapace ne samo da ne vjerujem da postoje, nego ih zaobilazim: sto bi zapravo andjeli trazili na ovako pokvarenoj planeti zemlji, osim malo ludog provoda i pokvarenosti. Lisen sam bilo kakvog vjerovanja i ne odstupam od toga, a ako sam u krivu neka mi uzmu dusu - ionako je ne koristim, mislim koristio bi je, ali uzalud, ne mozes doci na red od redara i silne elite pametnjakovica.

Ljudi su danas postali komplicirani i sebicni. Pokusao sam ne samo nekoliko puta da budem dobar, ali na kraju sam ispao obicna kurva. Na kraju mi samo preostaje da se pravim da sam blentav i da nisam u toku, a negdje u mojoj takozvaoj podsvijesti ja sam eminentna kurva: prodajem se, lazem, izmisljam, preuvelicavam, tajim - crno - bijeli andjeo - primoran sam na sve ovo jer nemam drugog izbora. Imate li ga vi???

Obican primjer iz moje svakodnevnice:

Nedjelja je i zapilo se. Ja sam ortodosni ranoranilac, ustajem u 4:30 u jutro. Jebeni ponedjeljak! Zamislite, cugate jer morate...slucajan party kod slucajnih prijatelja, Nedjelja u 8 poslijepodne. Zaklinjete se da cete ostati do deset, najkasnije do deset i petnaest u vecer, no, bilo je okej i vise nego okej, fantasticno, za ne propustiti. Na kraju ostajete do dva u jutro, vozite se dvadesetak minuta i to jos pod gasom, a treba ustati u cik zore, velike obaveze na poslu, zapravo preznacajan dan za nasu firmu. Malo morgen, ja se ne mogu pomaknuti, jebes privilegije, jebo firmu i privrzenost. Ne mogu pomaknuti kaziprst, a kamoli citavo tijelo. Ustajem u sest u jutro, ocigledno je da sam uveliko prespavao znacajan dan, trcim ka kupaonici...tusiram se, perem zube, brijem se a prsti mi drhte, dehidrirao sam. Tek sto sam se obrijao i vidno izrezao vrat ofucanim ziletom, moj mobilni rezi, broj je poznat, moja sefica Stefani ocigledeno narajcana uporno bira nepostojeci broj, a mobilni neumorno rezi: na na na na na na na na na na...

Sjedam na poklpac wc skoljke: da li da ga podignem ili da pritisem metalno sivi dugmic na kojem pise ignore...?? Odlucujem se za ovo potonje. Nemam energije i polako se uzdizem, bas kao da sam u eteru, teturam kao zombi. U govnima sam, ali imam alternativu, ko ga jebe, idem u krpe...

Ustajem u deset, i jos uvijek tumaram. Gladan sam, zedan sam, nervozan sam...

U jedanaest i pet uzvracam poziv. Ona se javlja, bijesna je, zakasnio sam na sastanak!!
- Gdje si ti, je li sve u redu?
- Ne, nije u redu, nista nije u redu Stefani.
- Sta je, sta se dogodilo?
- Moj brat, vec sam vam govorio o mojem bratu, sjecate se...???
- Da, sjecam se, vas brat iz Bosne...??
- Da, on je jucer imao srcani udar.
- O Haris, tako mi je zao. Gdje je sada?
- U bolnici je. Cijelo vrijeme sam na telefonu s doktorima i njegovom zenom, baterije su mi se istrosile i nisam vas uspio nazvati. Kako je prosao sastanak?
- Ne znam, ni ja nisam na poslu. Ne osjecam se dobro, imam simptome gripe, boli me cijelo tijelo.
- Ah, to je grozno, zao mi je, i sam imam osjecaj da cu se razboljeti.
- Sta da se radi, hitan slucaj je ipak najvazniji. Vidimo se sutra Haris. Nadam se da ce sve biti u redu s tvojim bratom. Znam kako se osjecas.
- Da, definitivno, vidimo se sutra.
.- Javi mi ako bude kakvih promjena, i jako mi je zao zbog tvog brata.
- Hvala, vidimo se sutra.

Napokon, razrijesen slucaj. Buraz mi ovo nikad nebi oprostio.

Vracam se nazad u krevet, pijem abnormalnu kolicinu vode, imam glavobolju, spadalo. Spavam.

Opet mi zvoni telefon. Imam osjecaj da sam tek zazmurio a on opet zvoni. Vec je sest poslije podne. Aida se javlja.

- Hej, hej, jesi li spreman?
- Za petnaest jminuta srce.
- Okej, tu sam u sest i petnaest.
- Okej, vidimo se.

Eh sada, treba se ponovo istusirati, oprati zube, nesto na brzinu pojesti tek tako da ublazim glad, i izvesti Aidu u Art Loft Teatar. Obecao sam joj, a i kupio sam karte za " Grease" u sedam i trideset. Ja sam zivotinja od covjeka!! Hitam, zurim, i ne znam od kud da pocnem, ali ipak sam spreman u sest i petnaest, moj osobni rekord.

"You're a good men, Charli Brown" cijelih sezdese minuta, skacu, ispreplecu se neumoljivi glumci a ja se ne mogu koncentrirati, a tako bih volio.
Na kraju predstave, laznozadovoljno se smijem, pljescem bas kao sto ona pljesce, dobar, bobar komad....

Zagrljeni izlazimo iz teatra, ona neizmjerno sretna, ja vidno pospan, ali svu tu svoju uspavanost vjesto prikrivam i kesim se kao bankar klijentu na neznacajan profit - parola: sve je dobro kad se dobro svrsi.

Izlazimo iz teatra. Napokon smo na ulici. Ona presretna, ja ponsan, upalilo je, uspjela je jos jedna mala laz. Tek sto smo prekoracili prag teatra, na svu moju iznenadjenost ugledah svoju seficu Stefani kako ruku pod ruku s nekim tamnokosim frajerom sretna izlazi preko praga kojeg smo mi za nepunih tridesetak sekundi prekoracili. I ona je ugledala mene. Nista nismo rekli jedno drugom, cak je nisam predstavio Aidi, ne znam da li smo se i postidjeli jedno drugog, mali, treptavi pogled oci u oci...

Dan poslije ja sam za nju jos uvijek bio iscrpljen od silnog telefoniranja i briga o bratu, a ona je za mane imala simptome gripe, cak sam je zaobilazio prvotno s pogledom, a poslije smo zasutali, bas kao dvije kurve, primorane svakodnevnim slatkim malim lazima.
27.06.2007.

slike, slike, uspomene...

Dojavilim su mi, stigao je, tu je, koraca po Olive Aveniji.

Spremam se, jednostavna garderoba, kratke hlace, papuce, i bijela majica. Zacesljao sam kosu, pogledao se u ogledalo, oprao zube i vrhom cetkice isceprkao mali komad pileceg bataka koji je virio izmedju moja dva ocnjaka. Idem...

Siroka, prsata, bogata ulica. Topole, lipe, magnolije , mnostvo sarenih vazni dupke pune bijelim, vioetnim petunijama, ptice na prozoru, i ozbiljan pogled na mom licu. Koracam, ne stajem, ubrzavam korak, zrak je zamirisao na rano ljeto, budi se, vreba, skaklji me po vratu, uvlaci mi se ispod kosulje, i sve vise me svrbi koza na potiljku, prokleta etiketa: 90 % cotton, 7% poliester, 3 % other materials, MADE IN HONDURAS.

Ulazim u haustor velike, glamozne vile. Mirise na cimet, sve, bas sve mirise na cimet, i boje ljesnjaka obojani hodnik, i glomazni luster sumnivog porijekla, i uniforma njegove sluskinje Ernestine, koja je slucajno, ili pak ilegalno zalutala u ovaj raskosan svijet. Na zidu vise nekakvi cudni portreti zaboravljenih pokojnika. Ulazim u isprepletenu blagavaonicu koja me tako podsjecala na ikebanu, isaranu do nasitnijih detalja. Raskosan dom, sve mi je poznato osim Ernestine.

Sjedam na udobnu fotelju u radnoj sobi. Ernestina mi primice zlackasti pladanj s zelenim cajem i kolacima, smije se razdragano kao da je kraljica a ne obicna sluskinja, dobacuje:
- Mister Walsh will be there in five minutes, excuse me Senior, sorry he is never late.
Ja se krisom smjeskam njenom akcentu koji neizmjerno simpaticno zvuci, i nekako djeluje relaksirajuce, smiruje me.
- No problem, uzvracam. Thank you for the tea.

- My dear Mister Baltich, javlja se on. How are you? Glad to see you again.

- Glad to see you Mister Walsh s postovanjem uzvracam. How have you been?
-Well, I m doing just fine. Since Angelina has died, I m not the same person, but I m trying to live my life the way she would like me to live. She was a good teacher, I have learned a lot from her.

- I know, I know uzvracam. Gospodja Angelina mi uzasno nedostaje....

So, you got my message upita on zabrinuto.
- Yes, I got your message, and I m not really sure what is it about..??

- On me smireno pogleda, protrlja svoju prosijedu bradu i nastavi:
- Bit cu kratak i necu duljiti pricu jer s nestrpljenjem ti je zelim reci.

Sjecas li se dok si jos kao djecak dosao u nas dom, tada ti je bilo nepunih sesnaest godina, govorio si nam o svom gradu, o zivotu koji si ti i tvoja obitelj zivjeli, o svim onim uzbudljivim dogadajima iz svog djetinjstva...??
- Da, sjecam se, naravno da se sjecam.
- Jednom si nam rekao kako ti je najvise zao foto albuma kojeg nisi uspio ponijeti sa sobom jer su granate padale s neba, a i oni su bili na pragu vaseg dvorista. Tada si nam ispricao pricu o obiteljskom albumu kojeg nisi uspio ponijeti sa sobom. Dobro se sjecam, rekao si: mamu nisam uspio sahraniti, tata je ostao da nas brani, od tada mu se je izgubio svaki trag, ostao sam samo ja i ovo nebo iznad, i nema carolije, nista ne moze vratiti uspomene.

Gledam ga i ne znam o cemu govori, nije mi jasna svrha naseg susreta.

On se primice radnom stolu, i izvlaci nekakvu kutiju umotanu u celofan.
- Evo, uzmi, ovo je moj dar od nas dvoje za tebe.
Pruza mi kutiju u ruke, govori mi, otvori je, za tebe je.
Ja zacudjeno buljim u poklon i lagano odmotavam celofan.

Album, nas obiteljski album, sacuvan, svjez, bas kao da nije osjetio niti trunke rata.

Listam stranicu po stranicu, i tocno se sjecam redosljeda fotografija...ja, mama i tata u Budvi, ljeto 1986, nas troje na Bjelasnici, zima 1987, opet nas troje, Pocitelj, ljeto 1987, mama i tata, Beograd, Kuca Cvijeca, 25.5.1985, nas troje i tetka Selma Vlasic, zima 1989, Zagreb, Sarajevo, Mostar, Klagenfurt, , Tesaloniki, Zeneva, Ljubljana, Novi Sad, Prijedor, Trebinje, Bihac, Kozara, Petrova Gora, Ulcinj, Makarska, Pula, Neum, Budimpesta, Prag.......listam stranicu po stranicu, stranicu po stranicu, list po list, godinu po godinu, uspomenu po uspomenu....

- Gospodine Walsh, upitah ga, kako ste pronasli ovaj album?

- Duga je to prica, osjecali smo se duzni, nismo mogli zamisliti da nemas nesto sto bi te podsjecalo na tvoju domovinu, na sve ono sto si ti u biti. Otisli smo direktno u tvoju zemlju, cetiri mjeseca prije Angelinine smrti. Njuskali smo, raspitivali se, upoznali tvoj narod, tvoje obicaje, svratili do tvoje ulice, pitali, trazili...upoznali smo tvoje bivse susjede - ne nisu svi isti. Ovaj album su nam poklonili bas oni, oni sto su zivjeli preko puta vase kuce, Maka Dizdara 45, sadasnje Cara Lazara. Rekli su nam kako su odmah nakon sto su banditi poharali vasu kucu usli unutra nebi li nasli nesto sto bi mogli sacuvati, i na svu srecu nasli su ovaj album. Sada je tvoj, samo tvoj...

Gledam ga i ne znam sta da kazem, kost mi je zapela u grlu, i imam osjecaj da cu se ugusiti...slike, slike, slike, uspomene, sjecanja....

Postajem sv vise nemirniji, grcam, gusi me, i cimet, i fotografije, i uspomene.

- Gospodine Walsh, ja ovaj album poklanjam vama, ja se ovdje ne mogu vise prepoznati, na sav glas odgovorih, i pohita prema izlazu!

Ali, cekaj, ovo si ti, ovo je tvoja proslost, ovo su dragocjene uspomene, ne budi dijete molim te, povika on i potrca za mnom...!! cekaj, cekaj, ,molim te...!!!

- Samo sam odmahnuo rukom i povikao: " Ja sebe tu ne mogu prepoznati Gospodine Walsh, ne mogu, ne mogu, ne mogu....

Izasao sam iz njegove kuce, hitro,najhitrije sto sam mogao, trcao sam niz ulicu brzo, bas kao da to nisam bio ja...
16.06.2007.

Radioaktivan covjek




Ulazim u bar. Malcice mi je neugodno uci sam, no uspravno teturam, proguravam se, probijam se kroz masu lica, koja veselim rucicama drze svoje poluprazne case. Znojni su i pomalo divlji u ocima trijeznog gosta. Idem do kraja bara, zastajem, i hitro koracam ka toaletu. Mrzim ovakve scene, udjem u bar i pravac na pisanje! Mislim, zaista, mogao sam se popisati kod kuce, ali eto nisam, pisa mi se bas ovdje! Jebaji ga...

Ulazim u toalet i cim sam otvorio vrata, jako sam zazelio povratiti. Urin, nagriza, radioaktivan je i dere mi pluca. Fuj, jebem ti javne toalete!!

Ispred mene pet pisoara, zuckastobijeli porculan. Zauzimam onaj u sredini. Do mene dolazi neki bilder i zaviruje mi u gace. Zaista, covjek me gleda, a njegov pogled me ledi, ne mogu pisati, da stvar bude gora, kita mi se skupila, nit se dize, niti reaguje. Ja sam u sah mat poziciji, zakljucan sam. On me jos uvijek gleda, bulji u moju stvar koja je kapitulirala, ubio ga body bilderov pogled. On odlazi, pusta vodu, zvace zvaku, preziva, i strogo me gleda. Ja ga ne gledam, okrenut sam mu ledjima, ali ga vidim u ogledalu iza njegovih ledja, koje on gle ti cuda ne primjecuje. Arnold odlazi, dolazi drugi Arnold, jos veci od ovog prvog. Pisa, zvizdi, njise ramenima dok pisa, skoro pa da ne krene plesati. Pisao je, pogledao me cudno i otisao. Napokon, i ja pisam, i sve se vise osjecam slobodnije, dekontaminiran sam. Na kraju perem ruke, zagledam se u ogledalo, sirom otvaram oci, popravljam frizuru, zagledam se u ogledalo...netom ulaze dva plavokosa momka, maksimalno nadrogirani; kokain, , speed ili vec kakva nova turbo, radioaktivna droga...??

Cujem jednog od njih dvojice kako ponavlja:
- Poslije ovog mozes karati do besvijesti, ja sam s dvije prosle subote, i nije mi bilo dosta. Drugi ozbiljno uzvraca:
- I meni trebaju dvije nocas!!
Jebo te, nevjerovatno je kako u jednom barskom toaletu mozes dozivjeti tri razlicite scene, i svaka od njih djeluje tragicno, na znam, barem meni djeluje tragicno.

Muzika je okej, mada bi moglo i bolje; tri puta Merlin, dva puta Azra, jednom ili ni jednom Stonsi, ali eto, dura se...

Prelijecem ocima po nepoznatim i odnekud poznatim licima. Jedni se smiju, drugi pola-pola, a neki kao da su zamrli, i sve se vise pronalazim u njima. Jedna me djevojka posmatra, gleda me u lice, smijesi se, mazan, krasan osmijeh. Gleda me sanjivo, i krisom mi posla poljubac. Kao da me je sazalijevala. Zasto sam ja ove noci predmet sazalijevanja, ne znam, zaista ne znam, a volio bih saznati...??

Ona me jos uvijek miluje ocima, tako njezno da mi postaje neugodno. Pokusavam je ne gledati u oci, ali zalud, neki vrag kao da titra i vuce me za rame; pogledaj, vice, a ja kobajagi nista ne vidim, a moram. Napokon, uzvracam joj pogled, upijam njen pogled, i ulazim u neku cudnu nirvanu, Ona me gleda, gleda, gleda, a ja se crvenim u obrazima, i sve mi je vise vruce, znojim se ispod pazuha, a to je rijetkost...ona me posmatra, jos vise, jos dublje, i imam osjecaj da sam pod rendgenom, i poprilicno zbunjen...

Odlazim do sanka, narucio sam vodku tonik, ostavio dobru napojnicu, na silu se nasmijao, i potrazio mjesto s kojeg sam maloprije otisao. Savrsen ugao posmatranja. Igrom slucaja, staro mjesto je bilo prazno, nepopunjeno, i kao da je bas mene nestrpljivo ocekivalo.

Tu sam, nasmijan, cio, sretniji. Tu sam, i ne zelim da vidim ono sto upravo gledam!! Ona s njim!! Ne mogu vjerovati!! Nevjerovatno!! S onim istim kretenom iz pisljivog toaleta, koji mi je meloprije buljio u cunu!! Ne volim sto je takva, i brinem se za nju. On, sadisticka zivotinja, koja ne preza niti da me gleda ravno u lice, prozire me, ali i ja njega prozirem i prezirem. Bas njega briga, on nju ima, ona ima njega, i ko jos tu ima koga...?? Nevjerovatno! Okrecem glavu i gedam u nekom drugom pravcu, tamo nikog nema, ustvari, ima tamo nekog ali ja ne vidim nista, niti mi se gleda. Okrecem glavu prema sanku, kad tamo neka tuca. Dvojica udraju dvojicu, sad ih je pet, sad sest, sedam, trinaest, dvadeset i pet, policija ih je sve do jednog prebrojila i odvezla negdje, i s njima onu dvojicu plavih momaka iz toaleta, eto, veceras ce ostati suhog(da ne nabrajam cega)...

Vec je bilo lakse disati. Murijaci su napokon odradili pravu stvar, odveli su vecinu hiberaktivnih, i nekako donijeli mir u kucu, BRAVO JAKE SNAGE MUPA!!

E, sada treba i zaplesati, poslije dvije vodke tonik i dva jegera, naravno da se i najstidljivijem covjeku cupka. Idem ja plesati. Cim sam se zavukao u masu znojavih tijela, pomijesanih s najfinijim mirsima koji su parali nozdrve, naletih na Edu i Sanelu. Probijam se do njih dvoje, oni skacu, veseli su, drago im sto nisu veceras sami.

Pjevam - "Sanela o Sanela pojela te salmonela"....derem se i imam osjecaj da u mene svi gledaju. No, meni se jebe, meni je lijepo, a ovo dvoje su tu. Sanelu i Edu poznajem godinama. Oni su svoja prica. Dvoje otkacenih Sarajlija, ludih, zeljnih provoda. Njih dvoje zive zivot do maksimuma. Oni su kao vjecne masine, nikad ne staju, svugdje i na sve stignu. Oni ne samo da su povezani jedno za drugo, oni su zavezani jedno za drugo. Ukratko, sretni ljudi, jebe se njima, a i meni se jebe.

Grlimo se, ljubimo se, skacemo, podivljali smo, i kao da nam to prija!!!

Ja ih pitam:
- Kako ste?
Oni nesto odgovaraju, nisam siguran sta je bilo ali nesto u stilu:
- Haaaaaa, Molimmmm, Staaaaaaa????
Vicem:
- Kako steeee!!!
Oni odgovaraju:
- Prije sat vremenaaaa!!!
Skontao sam sto su htjeli reci: hajde plesi, ne zajebavaj s pitanjima....
i tako sam se ja otkacio.... zaronih u neku, jos cudniju nirvanu....

Plesemo, plesemo, plesemo, skacemo, ludilo...


DJ je kreten, pustio je turbo folk!!!!
Ja sam se u momentu otrijeznio i narucio tri straight up jegera, i onda je iznenada stigla i druga runda od tajnog obozavatelja, pa treca odnekud od nekog nekog, pa cetvrta, i tu smo stali... a mi smo i dalje plesali, plesali iako je sudija odsvirao kraj...lijepo su nas pozvali da svi izadjemo napolje, da je party over, no more, fajront, cistiliste...

Mi smo izasli najzadnji. Mi smo bili kao neki rep svega. Napolju smo cakulali, zezali se, pretvarali se da nije hladno, a bilo je, no onaj urodjeni instikt slabe glume nas je odavao, sve do jednog. Novembar umije biti bezobrazan.

Nisam se htio voziti s njima. Oni su bili vec podobro pijani, nevjesto su hodali ravno, i poveliko teturali. Pitao sma ih vec nekoliko puta da se povezu sa mnom, no oni su se protivili i uvjeravali me kako su okej da voze. Iako sam cvrsto siguran da im se nista ne moze dogoditi, nikakva nezgoda, mene je lovio strah. Cak sam im nudio da ih ja vozim, no oni su bili uporni:
- Ne mi vozimo!!
Vikali su u glas.

Dosao sam taksijem, vracam se s njim, nema tu dvojbe.

Otvaram vrata bijelog auta, sjedam na zadnje sjediste, pretvaram se da sam ozbiljan, i da nisam pod gasom, ali slabo glumim.

Sofer se okrece i govori mi na bosanskom, s engleskim akcentom:
- Dokle?
Bio je to onaj drugi momak iz toaleta. Onaj koji je pijan plesao i zvizdao dok je pisao. On me pijan pijanog kuci vozi...

Rekoh, do 4432 Taylor Avenue.

Radioaktivan sam.

31.05.2007.

Dugo te nema





Dugo te nema vec
dugo te trazim odvec
u prostranim mislima
u cudnim snovima
dugo te dozivam
ko da si zaspala
kao da si umrla

Sto se to desilo
pa mi se ne javljas
ni glasa od tebe
brzo zaboravljas
dugo te nema
sto se to zbiva
samo se vrati
znas, znam nisi kriva

Kakva to sudbina
u nasim stopama
ko neka racija
udje a ne pita
o kako je mogla
bez imalo obzira
pobrati ruze
iz nasih vrtova

Dugo te nema
cesto se zapitam
kakve su noci
kad mjesec prokljuca
dugo te nema
duga se sjatila
zar si to plakala
uz arije vjetrova

Dugo te nema
pa ti se bojim
poneku sijedu
u kosi brojim
dugo te nema
sto se to zbiva
samo se vrati
znam, znas nisi kriva

30.05.2007.

Fetis





Svi mi imamo barem jedan fetis, a neki imaju malo previse fetisa. Neki vole ono, drugi pak ono drugo, treci i prvo i drugo, cetvrti pola od prvog i cijelo drugo, a neki prosisaju dozvoljenu dozu fetisa pa naginju perverzijama. Poznam jednu djevojcuru koja obozava pljeskanje po guzi. Zapravo, postala je ovisnik, i zbog tog njenog fetisa ostavio ju je bivsi. Govorio je kako mu se popela na vrh glave sa tom svojom cudnom svojom zavisnoscu. Kaze: ruke mi se umore, sav utrnem, ma bjezi bolan, umjesto da vodimo ljubav kao dva odrasla ljudska bica, ja nju mlatim po guzi petnaestak minuta, i uvijek jedno te isto... gdje sam ja tu...?? Cak je postala i sebicna, i samo bi se nagnula i pokretom tijela mu davala do znanja sto zeli. Na pocetku je to bio i njegov fetis, pleskati po guzi takvu zgodnu curu, ali ocigledno je da se je on isuvise trudio i umarao.

- Tri godine su bile i previse govori on. Mislim, nemam ja problema s tim, ali ona je otisla u krajnost. Zamisli, svaki dan jedes burek, prolupao bi zasigurno.

Od dana odkad ju je ostavio ona je postala depresivna. Govorila je:
- Niko me bolje, niti ce ikad ikom uspjeti tako strastveno da me ispljeska kao on.
Lomi prste dok se jada, zalosno uzdise, maksimalno razocarana;
- Njegove ruke kao da su bile stvorene za to, samo je on mogao pronaci moju G tacku. Covjece, nedostaje mi, ne mogu se pomiriti s cinjenicom da nije u mom zivotu vise...

A sada malo mom prijatelju Pedji. E, ovaj je prica za sebe.
Pedja, tridesetogodisnjak, duguljastog vrata s kojim vidi deset kilometara u vidokrug, pametan, zgodan, inteligentan momak, dobar slusatelj, dobar govornik, svi ga gotive, svi ga vole. Pedju poznajem od malih nogu. S njim je lako, sve mu odgovara i uvijek je spreman na sve, pa makar to bila i glupost. Naoko miran i jednostavan, ali kada spoznate s cim se Pedja bavi, malo zastanete i razmislite: Pedja, nas Pedja...?? Ma kakvi, jok, nije moguce...nije moguce a jest moguce, itekako...

Pedja je ninfoman, i te ne samo obican ninfoman: on samo voli dame preko sezdeset godina, i mora imati seks barem dva puta dnevno, svaki dan. Sezdesetogodisnjakinje su minimalna brojka, sve ispod spada u nepozeljne, kratkoreceno, dame koje nemaju sanse. Takav je Pedja. A kako ga samo te dame vole, dragi boze, lude su, lude za njim. Ima ih petnaestak na repertoaru, i tako on, od jedne do druge. Ovdje nije novac u pitaju, niti je on bilo kakav zigolo, ovo je de facto fetis. Cure ga vole i svaka koja je s njim do sada spavala bi htjela ponovo, ali on ne zeli, smucka im nekakvu pricu, izvuce se pa nastavi po svojim penzionerkama. A one lude za njim, svaka nekako djeluje dusevno pomladjena, zadovoljna, sretna, pune entuzijazma, svaka ide precesto na fitnes, kod frizerke, ugladjene do najsitnijih detalja, ali opet, nekako mi to sve djeluje neprirodno, a ko sam ja da sudim...

Moj buraz je patio od prekomjernog mastrubiranja, i ja sam mislim slican njemu, i drugi buraz je takav, i moja dva rodjaka su isti. Mozda je fetis u genima?? Ne znam, ali znam da ga svi imamo. Imate li ga i vi, i kako se s njim nosite?

29.05.2007.

Sand Dream



http://www.youtube.com/watch?v=kmiHw7eDcGs&mode=related&search=

zaista, prekrasno, nemam rijeci

25.05.2007.

.........





Hej ti
Ti s ocima boje kestena
Hej ti, Ti, da li me cujes,
Da li vjerujes bojama predvecerja,
Da li sanjas breze kad zabreze
Je li ista ostalo od jucer za danas
makar i mala zgoda za sjecanje,
Hej ti
Ti, s ocima boje kestena
Ko vir sto viri iz njedara
Da li ikad, kadkad ocutis
vjetar na ramenima
Da li si vec krocila
preko nijemog zida kamena
Hej ti
Ti, gosco nenajavljena
Ti, sto mi ruke siris ka stijenama
Ti, sto mi kise i ptice pod prozore saljes
Da me probude ko sunce koje danas poslala si
Hej ti
Ti, svakog jutra me nagovars na bijeg
Bijeg u bolje sutra
Bijeg u zemlju leptira sarenih, mednih, razigranih
Hej ti
Ja bih s tobom
Pa me primi, ko skoljka biser
Ja sam kao otvoreno pismo, neprocitano
Hej ti
Ti, ti koja me i cujes  necujes
Ti koja me gledas svakog dana
Kroz oblake sto trepte kao svijece u noci nepregledne
Posalji mi veliku zvijezdu
I reci joj neka me prati
Neka me nauci kako da hodam po vodi
A da ne potonem
Hej ti
Ti koja me cujes dok se molim,
Ti koja me s jasnocom vidis,
Ja ne znam kako
A ti me nauci,
Nauci me kako prestati da se molim.


16.05.2007.

Obecao sam da niko necu pricati o nama, ali evo moram, neki djavo me tjera

Ne postoje kombinacije vremena
Ne mozemo kisu poretvoriti u suncan dan
Ovog, ranoproljetnog jutra
Ja cu ustati i skuhati kafu
Donijet cu tost i dzem od jagoda
A ti, ti nas zadovolji, otvori prozor
Neka udje zrak obojan kisom, krisom.

Sva sreca da je subota danas
A o sutra ne zelim da mislim
Ali uvijek kada zatvorim oci
Vidim avion, nedjelju koja je u njen grad vodi,
Taj grad koji potajno mrzim, ustvari, mrzim ga
I najradije bi da ga nema

Vidim kako ti je postala dosadna
Ovakva veza, bez reda i redoslijeda
Sve su blijedje sanse nase romanse
I sve mi vise smeta kisa, i dzem od jagoda postaje gorak
I sve mi je vise tost u grlu, gusi me

Otisla, otisla je Amela
Odletjela, tako je valjda sudbina htjela
Odnijela je ptica srebrnih krila
I koda nikad nije ni bila ona kisa, onaj tost i dzem od jagoda
I kao da i ja nikad nisam ni bio
Obecao sam da nikom necu pricati o nama, ali evo moram
Neki djavo me tjera, zamisljam da nema svijeta iza okvira prozora
A vec je zora, i nova je godina i novi je dan za nama
I cijeli mi je svijet stao u ruke, dici se, plazi, pobijedio je,
Nas, i koga jos nije...

Zamisljam da je subota i nema potrebe da izadjem van

27.04.2007.

daljina





daleko, daleko, daleko ti spavam
daleko od doma, daleko od groma
daleko od uspomena
daleko od ljudi koje sve manje poznam
daleko, daleko, daleko ti spavam
daleko u nekoj novoj zemlji
zemlji koja skrto nadu pruza
i evo pogled mi se sjeni, dok daleko ti spavam


daleko, daleko, daleko ti spavam
skrstenih ruku, zeljnih tvoga praga
daleko, daleko, daleko ti spavam
i dzaba tisina, i dzaba spokoj, zalud sigurnost ova,
zalud taj pogled sto luta
tebe uvijek sanjam
daleko, daleko, daleko ti spavam

25.04.2007.

Sam sam...







Sam sam
na mrezi istine
stojim a nisam stao
idem a nikud nisam posao
ne predajem se a kao da sam se predao.

Sam sam
sam, samcat, usamljen
zivim a zivjeti nikad nisam ucio
budim se a kao da se nisam ni probudio
cudim se gdje sam, s kim sam, kud sam sve bio.

Sam sam
ko povjetarac u brdima
rekoh ono sto nisam zelio reci, svima
nespreman da bih bio sumnjiv, osudjivan
i ko da mi na celu nevidljivo pise; sam je, ovaj covjek sanja.

Sam sam
a kisa neumoljivo pada, rominja, stenje
prsti mi se znoje i kao da pred sudom iskupljujem dusu
i molim se nekom nepoznatom, zabranjenom bogu - nadam se
da me nece prozivati ljudi, da im nisam ni mio ni drag, zivotarim u svojoj tisini.

Sam sam
i sve me vise i ima i nema

29.03.2007.

Balkanska Nevjesta














Ova nasa nevjesta balkanska
Tako sanjiva,
Tako neispavana,
Divlja i neumoljiva,
Kao dah eha ne pociva
U polju crvenih makova
U sjeni mitskih atova
U akvarelu preklanih vratova

U ciganskoj violini zaspala
Sva nabrekla
Od brda i brazdi grobova
Placljiva i neumoljiva
Istrosena
I od majke i macehe zaboravljena

Zadojena,
Svakakvom prosloscu i gluposcu
Prgava
Ubija topovima i rijecima
Sjetna
I nespokojna

Ravna od njiva i sljiva
I kostiju hrvaca
I osvajaca
I kopaca
I strasnih ubleha
I pegaz gazi
I pejzas jurjevski plazi
Zima je kosi
Sinovi i kceri bosi
Prolaze,
Odlaze svatovi
I plavi ljudi
I tamnoputi
I ini, svakakvi, cudni
I bludni
I trudni kopaci
Od rana i raka i zastava
Umorni jasu i odlaze
Stoljeca prolaze
I plaze i gaze
Balkanski krs
I kras
I krst
I mjesec
I polumjesec
I kriz
I kazne
I one razne zalutale
Posustale,
Odustale
I drine
I cuprije
I rijeke nabujale, mirne
Od divljine
Zemljom rone
Bijesne
Pa je pjesme k moru nose
Pa diraju nepca nespokojnog jadrana
I mora crnog
I stotine stotina jarana za megdana
Oblaci i svlaci
I ne mozes proci
A kamoli vidjeti
Od drace i mrakace
I svijetla
I od pijetla ne mozes zaspati
Usnuti,
Na miru umrijeti

Oh zemljo moja
Miljenice
Nevjesto,
Crna udovice
Daj raspleti pletenice
Daj zasvijetli svetice
Jednom za svagda
Divo,
Djevo,
Kuce moje ucviljeno
Ko to gazi tvoje sijeno
Ko to tebi prijeti, pjeva
Nikom nedaj taj svoj veo
Dusman pjeva desno,lijevo
Desno, lijevo...


Stariji postovi

Ne gledaj me tako
<< 11/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

krhko je znanje...
Jedno dijete zagrizlo jabuku izazovno gledajuci
psa, koji je s nerazumijevanjem okrenuo glavu i ne
primjetivsi macku, koja ga je vec neko vrijeme imala
na oku i sad mekim pokretom preko svinutog stabla
presla u dvoriste

Stari covjek izvrce Slobodnu Dalmaciju nasavsi clanak
koji ga zanima i bolje namesta naocale

Ne prozoru prvo izljece plahta a za njom ruke
neke mozda mlade zene. Mozda mlade zene

U kaficu su pojacali muziku

Ti imas bijelu bluzu i crnu suknju i kosa ti je uredna
Mislio sam da je Borosana izumrla. Zamisljena si

Mozda mislis na mene
Mozda nismo dovoljno pazili
Mozda si dobila

Sjecanje na dodir mijesa se sa ostrim prisustvom
palminih grana i posebnom akustikom koju donosi
zuckast zrak toplog ranog sumraka i mirisom plastike
od jeftinih igracki za plazu koje polagano pakiraju
dnevni prodavaci. Mijesa se sa dodirom friske bijele
majice na slanoj kozi i naostrenim bradavicama. Sa
mirisom davno otopljenog sladoleda iz nedojedenih
korneta i papira iz kante pored sladoledarice u
gornjem dijelu badekostima

I sa upijenim suncem koje zraci iz zgoljavih tijela
dva musava klinca koji se tu muvaju kao psi lutalice
U daljini prolazi brod cruiser na kojem kao da se
priprema bal. Na kojem kao da se priprema bal

A ja stojim i gledam kako postojim...

Ajmo veceras uzet barku od tvog starog i krenuti
na vesla kroz trag mjesecine prema velikom brodu
cruiseru
Ti si vec u verenjoj haljini ja vec u taksidu
Ti si ponjela nakit od tvoje bake
Tiho se suljamo i popnemo se po onom striku koji
veze sidro za brod i umijesamo se u gomilu
Gore vec gore lampioni toci se sampanjac a na
najvecoj palubi meksikanska kapela svira onu staru
pjesmu na koju smo se zajedno jezili ti i ja draga
Draga? Aha.
Popnemo se na podij pjesma pocinje i frajer sa
sombrerom pjeva:

Cantando bajo la luna
Yo se que la vida es sueno
El sueno es querer
El sueno es morir
Por eso quiero saber
Por que me duele tanto
Que stastan lejos
Lejos de mi alma, de mi cuerpo
De mi corazon

Si estarias a mi lado
Navegariamos tratranquilos por los suenos
Mientras la luna en nuestra laguna
No para de reir

A ja stojim i gledam te kako postojis
I ti stojis i gledas me kako postojim
I ti stojis i gledas se kako postojis
A ja stojim i gledam te kako postojis

E stoi i me veo egzistir...

Rundek

http://openmind.clemish.com/main.php
Sacrifice - Elton John


It's a human sign
When things go wrong
When the scent of her lingers
And temptation's strong

Into the boundary
Of each married man
Sweet deceit comes calling
And negativity lands

Cold cold heart
Hard done by you
Some things look better baby
Just passing through

And it's no sacrifice
Just a simple word
It's two hearts living
In two separate worlds
But it's no sacrifice
No sacrifice
It's no sacrifice at all

Mutual misunderstanding
After the fact
Sensitivity builds a prison
In the final act

We lose direction
No stone unturned
No tears to damn you
When jealousy burns

Is it getting better
Or do you feel the same
Will it make it easier on you
Now you got someone to blame

You say
One love
One life
When it’s one need
In the night
It’s one love
We get to share it
It leaves you baby
If you don’t care for it

Did I disappoint you?
Or leave a bad taste in your mouth?
You act like you never had love
And you want me to go without

Well it’s too late
Tonight
To drag tha past out
Into the light
We’re one
But we’re not the same
We get to carry each other
Carry each other
One

Have you come here for forgiveness
Have you come tor raise the dead
Havew you come here to play jesus
To the lepers in your head
Did I ask too much
More than a lot
You gave me nothing
Now it’s all I got
We’re one
But we’re not the same
We hurt each other
Then we do it again

You say
Love is a temple
Love a higher law
Love is a temple
Love the higher law
You ask me to enter
But then you make me crawl
And I can’t be holding on
To what you got
When all you got is hurt

One love
One blood
One life
You got to do what you should

One life
With each other
Sisters
Brothers

One life
But we’re not the same
We get to carry each other
Carry each other

U2

Cinim pravu stvar

Mozda i dogodi se cudo
i onda uspijem presutjeti
teske rijeci i sve grubo
sve sto ljudi govore
kad se vise ne vole
mozda se i jednom rodi nada

I onda uspijem ti priznati
da si najbolja do sada
da sa tobom nijedna
ne moze se mjeriti
nema pravila ne
tu nema pameti kad nastupi tisina
mi smo dvoje ljudi
sto se ne mogu razumjeti

I cinim pravu stvar
ne spominjem te ja
jezik pregrizem da ne bih opsovao
da ne bih opsovao
ovaj zivot sto ga
dijelim na pola
i kada pozelim te ja
jezik pregrizem da ne bih opsovao
da ne bih opsovao
ovaj zivot sto ga
dijelim na pola

Sto je moje, sto je tvoje
ja tako ne mogu razmisljati
sve smo gradili u dvoje
i sve iz temelja
sad cemo podijeliti
kome noc, a kome dan
ne, tu nema pameti
kad nastupi tisina
mi smo dvoje ljudi
sto se ne mogu razumjeti

Gibonni

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
17588

Powered by Blogger.ba